„Uči i podučavaj“ - "GRAĐANI KAŽU" LEJLA KOVAČEVIĆ

Foto:Ilustracija

Na nepravdu se odavno ne okrećem. Zašutim, otrpim i nastavim, korak dalje, dva, tri,... Nije to od poneke istrošene kosti, nije ni od umora.Nije ni od bora. A nije da ih nema. Svaka genaracija učenika donese poneku novu. Nego eto, 'nako postidim se. Ne sebe! Ne nas učitelja!
 Nego „ njih“!

Naučila sam s godinama na nepravdu. Nepravde je već toliko da ne postoji niti jedna veličina, niti mjera koja je može dosljedno izmjeriti. Ne postoji niti jedna pora ove osušene kože učiteljske bez traga nepravde.
Slušam, obrušili se zli jezici i na nas. Na nas učitelje. Svaki dan, i tako evo već godinama nam pričaju, neki iza leđa, a neki još smognu snage da nam to i u lice kažu ( ove druge više cijenim). Vele kako smo neradnici. Kako se precjenjujemo, kako malo dajemo, a puno tražimo. Vele da radimo samo do podne. Da odmaramo svaki vikend, svaki praznik, a uz sve to još i ljetni raspust nam traje 3 mjeseca. Svašta vele! A mnogo toga o učiteljskom poslu ne znaju.
Slušam i šutim.
Čitam i šutim.
Neću više da šutim!
Čitam kako nas kude, kako o nama pišu k'o o ljudima bez savjesti, morala, bez osjećanja. Vele kako radimo eto, tek onako zarad plate. Plate?!
(Priču o plati ću danas izbjeći, jer ako krenem...)

Pišu, pričaju, a ne znaju!

Ne znaju da smo ih upravo mi učili da pišu.Ne znaju da smo ih upravo mi učili kako se oblikuje prvo slovo, kako se veže drugo, treće...Kako se zbraja, oduzima, kako se crta sreća i piše osmijeh... Haman ne znaju kako smo ih učili da ščitavaju i čitaju prvu riječ. Ne znaju da to nismo radili zarad novca, jer radilo se i kad novca nije bilo nikako.
Ne znaju da ih to nismo učili ni zarad zahvale, jer eto ne zahvaljuju nam se.Učili smo ih da nije sram zahvaliti se, da nije grijeh ni zamoliti, da nije skupo ni izvinjenje.
Učili.
Da.Učili!

I u Kur'anu Časnom piše: „Uči i podučavaj“. Možda baš zarad ovih koji se obrušiše na nas učitelje, Svevišnji ne reče „ Nauči“. Možda je i On znao da se neki, i pored svog našeg truda i želje ne mogu i ne žele naučiti, nego eto, samo što moraju - učiti.
Mi smo svoj dio odradili. Učili ih!
Neću dati da prljaju moje ime, Naše ime. Neću dati ni da Nas više povlače po jezicima.
Dosta!
Neću dati  ni ja, ni Mi, neće dati ni oni koje smo naučili. Neće dati oni čestiti Učenici, i moji i Vaši. A ima ih!

Ima mali Ahmed koji nikad neće zaboraviti osmjeh na licu učiteljice, kada nevještim prstićima povuče liniju.
Ima mali Alen koji nikad neće zaboraviti sreću svoje učiteljice i vlastiti spokoj, što ga izvuče iz ralja zlostavljanja.
Ima mali Ihdin koji nikad neće zaboraviti učiteljicin strah od povišenog nivoa šećera, u ono njegove, malo krvi. Neće zaboraviti ni svaku kapljicu krvi koju mu njegova učiteljica metnu na trakicu da bi odagnala obostrani strah.
Neće zaboraviti ni mali Damir koji je sa devet godina prvi puta šutirao loptu, uz nespretno trčanje, sretan što lopta još i uđe u mrežu.
Neće zaboraviti ni mala, sada već velika Sabina koja ponese titulu „ najbolje“.
Neće zaboraviti oni koji nisu zaboravljali ni svaku našu riječ, lekciju, osmijeh.
Neće zaboraviti ni mali Semir kojem je učiteljica godinama plaćala užinu od svoje plate i koja ga nije izostavila ni sa jednog izleta, ekskurzije, čak ni onda kada mu je otac na čašu pića potrošio i posljednju marku iz njegove male kasice.
Neće zaboraviti ni mala Alma koja je znala danima čekati, zajedno sa učiteljicom da se njeni mama i tata napokon ponovo vrate jedno drugom, vrate njoj.
Neće zaboraviti oni koji su „ naučili“. Neće zaboraviti oni koji su znali i znaju da cijene svaki osmijeh, zagrljaj, svaku toplu riječ u vremenima kada je oko njih bilo i previše hladnoće od onakvih koji „ nisu naučili“.
I zarad onih koji uče i nauče, ja  ne odustajem. Ja ću da budem tu gde jesam, u učionici.
Da radim ono što volim i želim, da radim ono za što me godinama spremaše. Da radim i uživam u sjećanjima, što mojim, što sjećanjima mojih učenika, kolega i kolegica. Da uživam u sjećanju na kahvenisanja sa ocem, dok se zajedno prisjećasmo svih onih koje naučismo.
A kada zbrojim njegove godine u učionici  i svoje, i poslužim se „naučenim“ od svoje učiteljice Smilje, ima ih na stotine „naučenih“.
Ovih što samo „učiše“ NEĆU!
Nije vrijedno gubiti dah na one koji su izgubili i gube, i ono malo savjesti.
Naša ( učiteljska) savjest je snaga u onima koji su naučili.
Snaga da nastavimo radi onih koji žele da nauče. Zato i jesmo snažni! Nesalomljivi, i pored toga što nas godinama lome!
Sretan Nam naš praznik!
Sretan nam Dan učitelja i Dan onih koji su NAUČILI!

Lejla Kovačević

LTK INFO