Tri velike zablude: Priča o uspjesima vlasti Tuzlanskog kantona postaje tužna i smiješna; Stečaj Tuzlanskog kantona je nužan…?!

Tri Vlade Tuzlanskog kantona u protekle  tri godine su bile na sceni. Ona SDP-ova. Ona kvazi ekspertna. I ova aktuelna, SDA-ovska.  Jednostavno rečeno „tri u jednu“ ili „ mućak“. I dok se pržimo na vrelom julskom suncu i dok nam dio populacje iz redova  veterana rata „kampuje“ pred zgradom Vlade FBiH, u  Tuzli se vodi medijski rat koji su bolji i gori. SDP-e je očito prešao u ofanzivu. Kao da je zaboravio svoje učinke vlasti i finansijske dubioze koji se mjere desetinama i stotinama miliona KM. Tzv. eksperti su bili samo rezultat „instrumentalizacije“  tzv. „mlade buržoazije“ koja je vidjela šansu, jer se bukvalno  po Lenjinu, „vlast valjala ulicom“. Naravno da su je zgrabili. Za kratko,  jer se probudio nacionalni ponos birača koji su nasjeli na uvijek dobar mamamc  nacionalnih interesa.

I kako se vodi bitka oko „hodžina jorgana“ dokazujući da li je suficit u stvarui deficit ili da li je pripadnost prihoda pravičan, sistem oporezivanja  fiskalno neodrživ; ipak  ostaju  tri velike dileme.

Kako sa zdravstvom, školstvom i sudstvom.

Čiste nadležnosti kantona.

I dok se načelnici općina bave komunalnim sektorom, uz izuzetak gradskog gradonačelnika  koji je  brine od države do mjesne zajednice,  kantonalna vlast je u velikoj zabludi ili uvjerenju da radi nešto korisno. Bukvalno rečeno postala je nepotrebna i suvišna. Sva tri segmenta nadležnosti idu pravcem promjena na koje oni ne mogu uticati.

Prvo,  sudstvo.

Rekli bi sve je isto od vrha do dna. Sve što se dešava u institucijama sudstva  i tužilaštva vlast je nemoćna, jer taj stub države je očito postao veliki problem. Rekli bi da to nije samo od sebe. Postao je problem jer je to političko pitanje. Politika u državi koja ima visok nivo kriminala očito odgovara biračkom tijelu koji svoje usluge naplaćuju iz javnog novca poreskih obveznika i korisnika javnoih usluga. Uticaj kantonalne vlasti je nula. Policija je po samoj definiciji  javna, pa mu samo po sebi dođe da ima najveći kapacitet da se bavi običnim građanima od prekršaja u saobraćaju do fizičkih obračuna kabadahija i nasilnika. Ono sa privođenjem za policiju je ekstradno na principu „uhvati i pusti“. Spektularne akcije hvatanja kantonalnih kriminalaca su dobri prilozi za medije a najbolja reklama za  uhićene i puštene. Sve u svemu to se najbolje vidi po resoru ministarstva pravde koje uvijek ostane kao „kusur“ u međustranačkim nagodbama tako da i pripravnici postaju ministri za jednokratnu upotrebu.

Ništa nije bolje u obrazovanju.

Od zvučnih imene sa profesorskim titulama i doktorskim zvanjima koji su popunjavali resor obrazovanja, nauke i sporta imamo aktuelnog pravog koji „svira po notama“. Naravno, ne muzičkim gdje je ekspert, nego stranačkim  jer u njegovim rukama je oko 40% budžeta TK-a kantona i sudbina svih građana jer gotov svaka porodica ima osnovnoškolca, srednjoškolca ili studenta. I dok se dešava prava drama u demografskim promjenama najmlađe populacije koja puni klupe osnovnih i srednjih škola, u visokom obrazovanju cvjetaju ruže. I dok su se uposlenici u osnovnim i srednjim školama primirili  jer im prijeti ili ponovni konkurs ili tehnološki višak ili stranački direktor ; dotle se u visokom obrazovanju  normativno umrtvljuje javni univerzit  koji je postao smetnja totalnoj privatizaciji. Očito sudbina zaposlenim u visokom obrazovanju će biti ista kao i radnika u TTU-u, Aidi, Livnici, Diti, Konjuhu, Polihemu i mnogim drugim. Izračuni sa normama nastavnika i broju studenata pokazuju da je ¼ akademske zajednice u javnom sektoru višak. Mlađi kadar u asistentskim zvanjima se uzima na posudbu sa spiska nezaposlenih dok rezerva za popunu nedostajućih nastavnika se stvara u brojnim produkovanim doktorskim zvanjima bez početnog naučno-istraživačkog rada. I dok je kantonalna vlast prepustila da ovo pitanje riješe birokrati iz Ministarstva obrazovanja, nauke , sporta i kulture TK-a, akademska zajednica šuti ili „ ni mukajet“.

Izabrani dužnosnici na funkcijama upravnog odbora, senata, rektora i prorektora do dekana i prodekana su sa „vremenskim trajanjem“.  Zabluda vlasti TK-a kantona je  u tome što nemaju jasnu viziju kako riječiti cijeli splet ovih problema koji košta 40% budžeta i gdje „ redukcija „  rashoda donosi promjene na tasu završnih računa koji su do sada bili u „crvenom“.  Rješenja se mogu veoma brzo očekivati.  Briga o osnovnim školama će u svakom slučaju preći na lokalne zajednice tj. općine i gradove, gdje im je prirodno mjesto. Sa srednjim školama će se ubrzo desiti krupan zaokret u odnosu između strukovnih  i nestrukovnih škola tipa gimnazija. Tražnja za radnom snagom će opredijeliti najveći dio populacije da se prekvalfikuje ili okvalfikuje za „ prazno“ tržište susjednih država :Slovenije, Hrvatske; i onih sretniji koji se „dograbe“  Austrije, Njemačke i drugih zapadnih zemalja.  Briga vlasti za srednje škole prelazi na obrazovne institucije privatnog i javnog sektora koje  brzo mogu osposobiti vozače, varioce,bravare, električare, medicinske tehničare,  zidare, tesare, kraniste , konobare, spremačice. Tražnja za ovim kadrom će biti velika jer radna snaga se pomijera prema  zemljama sa većom dohodovnom sposobnošću , tj. platama.

S toga u segmentu visokog obrazovanja ostaje propstora temem toliko da se još popuni „inflatorni gep diploma u svim zvanjima i stepenima“. Sa stanovišta sadašnje pozicije taj val će brzo proći pa će mnogi objekti (izgrađeni ili uzeti u zakup)  uskoro ostati prazni. Taj val inflacije zvanja  će prvo zahvatiti pravnu struku, 22  pravna fakulteta  od čega 14 na privatnim a 8 na javnim univerzitetima. To upravo pokazuje i prvi val upisa na  visokoškolske institucije koje obrazuju pravnike. Sa ekonomistima će biti slično. Očito u zemlji bez ekonomije najviše nedostaje raznih administrativnih radnika koji univerzalno popunjavaju mjesta  skladištara, blagajnika, referenta  i računovođe. Taj broj je manje zahtjevan u odnosu na pravnu struku koja preferira statusnim i paralli zanimanjima poput notara, sudije, advokata, policiskog službenika i slično. Brojna zanimanja socijalnih radnika, dafektologa, profesora  istorije i geografije, glumaca , difovaca i mnogih drugih zanimanja će biti samo stvar prestiža za sretnike koji svoju diplomu oplemene i sa dobro izabranom stranačkom knjižicom. Mjesta inženjera  će i dalje biti defic itarna ali i teško dokučiva jer su u najbližoj vezi sa strukom.

Medicinska struka je posebna priča za sebe. Hiperprodukcija naučnih zvanja u ovoj struci je postala stvar prestiža. Najveći domet reforme zdravstva je porodična medicina na bosanski način. Sistem sekundarne i tzv. tercijalne zaštite je postao enigma. Dešavanja u javnim ustanovama  počev od kliničkih centara do domova zdravlja su teme za ozbiljnije bavljane od stručnih analiza do književnih djela. Nije čudo što največi broj ljekara traži utočište u politici , jer nam je cijeli sistem bolesatan. Eksperiment Vlade TK-a sa privatnim medicinskim fakultetom bi sve trebalo generalno primjeniti. Jedino rješenje Tuzlanskoj vladi ostaje potez potpune privatizacije  visokog obrazovanja  jer troškovi održavanja postojećeg sistema postaju neizdrživi i neunčikoviti. Drugi izlaz ne postoji jer za isti trebaju ogromna finansijka sredstva koja nadilaze budžete i fondove i koji bi se trebali zadužiti.  Javno- privatno partnerstvo bi mogao biti kao oproban model,  pod uslovom da se isti osmisli i da se dio tranzicijskih troškova sa javnog sektora prenesu na privatni sektor.

Treći segment vlasti ili nadležnosti  Tuzlanskog kantona krije i najveću enigmu. To je zdravstvo. Sa propašću „narodnog režima“ propalo je i „narodno zdravstvo“. Briga o narodnom zdravlju je decentralizovana. U stvari radi se o neracionalnom trošenju novca koji se ubire na teret  radnika i poslodavaca. I dok jedni trpe „poreski klin“ cijene rada drugi su oslobođeni bilo koje odgovornosti. Gubici zdravstvenih instituc ija se mjere desetinama miliona KM. Oskudnost lijekova i medicinskih usluga stavljaju potrebu za ispitivanjem svrhe postojanja javnog zdravstva. Izbor je privatno zdravstvo  tj. privatizac ija do kraja ili pak uspostavljanja primarnog javnog zdravstva i sistema participacije i osiguranja za više zdravstvene usluge. Taj model zahtjeva dubinske promjene u sistemu oporezivanja. Svaka promjena u sistemu oporezivanja je bolna. S toga je vlast Tuzlanskog kantona sa velikim problemom. Postojanje Fonda za zdravstvenu zaštitu kao i Zavoda za zapošljavanje je u zapošljavanju brojnog službeničkog i stranačkog kadra. Krajnji domet zdravstvenog dinara nema svrhu jer koristi nema onaj koji direktno plaća.

S toga priča o uspjesima  vlasti Tuzlanskog kantona postaje tužna i smiješna. Stečaj Tuzlanskog kantona je nužan. I prije izbora 2018. godine treba otvoriti javni konkurs  za nosioce javnih politika koji bi pripremili platformu za promjene. Retorika vlasti Tuzlanskog  kantona sve više liči na prijavu na konkurs bez dodatnih referenci. Te reference nema niti trenutna opozicija koja je zadobola lakše pozicije gradske i opštinske vlasti ,sve do daleke 2020. godine.

S toga krupna pitanje  javnih politika ostaju na čekanju. Statistika je jedina nauka koja pomiruje ove suprotnosti. Hvaljenje aktuene vlasti Tuzlanskog kantona o privrednim aktivnostima, zaposlenim, javnim uslugama sve više liči na izračunavanje prosjeka.  Jedni jedu grah. Drugi jedu meso. U prosjeku jede se grah sa mesom. A živi se po narodski „ onako“. Upravo to i odgovara javnim politikama jer ne postoji odgovornost. Radi se „ onako“.

(Izvor/Foto:TIP/Autor: prof. Izudin Kešetović)

LTK - INFO