ZAHVALJUJEM SE SVIMA NA VELIKOJ PODRŠCI - AMELA BEGIĆ DAHIĆ
-Dragi moji prijatelji, svi koje lično znam, kao i mnogobrojni fb prijatelji sa kojima se ne poznajem lično, koji ste mojoj porodici i meni uputili poruke podrške želim da se zahvalim od srca. Nažalost ne mogu svima pojedinačno odgovoriti, trudim se, ali je poruka baš puno, zato to radim na ovaj način.
Nije mi bila namjera privući ovoliku pažnju javnosti. Oni koji me poznaju, dobro znaju da sam skromna osoba, te da se najbolje osjećam u privatnosti svog doma, sa moja dva dječaka od 7 i 9 godina i sa svojim suprugom. Nakon toga, najbolje se osjećam među svojim učenicima i studentima, te među svojim knjigama. Oni koji me znaju također, mogu posvjedočiti da najviše volim moju porodicu, moj obraz i moj rad.
Moji roditelji su me odgajali u duhu morala, časti i poštenja, da moram raditi i da moram učiti, stalno i uvijek. Ne bi bilo pošteno prema mom rahmetli ocu i mojoj majci, sjajnim roditeljima i prosvjetnim radnicima, prema moja dva dječaka , prema mojim učenicima i studentima, prema mom suprugu - da bilo kome dozvolim da javno ili na drugi način o meni iznosi neistine. I to nikada neću dozvoliti bilo kome. Sa istinom nikada nisam imala problem, ma kakva ona bila. Sve što sam u životu stekla i uradila bilo je časno i pošteno i nemam čega i koga da se stidim. Moja porodica i ja robujemo zakonima i nikada nećemo, kako bi mnogi htjeli, robovati ljudima.
Ja učim djecu! I do sada sam ih učila na hiljade. Moja prva lekcija svima je bila da moraju iz škole ili sa fakulteta izaći kao čestiti i pošteni ljudi, na prvom mjestu, te da uvijek moraju učiti i raditi na sebi. Jer samo sa poštenjem i znanjem možemo napraviti ovu našu državu boljom za nas i našu djecu. Nikako drugačije! Kako bi ja mogla pogledati u oči bilo kom svom učeniku, sadašnjem ili bivšem, ako bi u njima postojao crv sumnje, da ja kao, njihov profesor i odgajatelj, nemam ono što od njih tražim da budu. Kako bih mogla pogledati u oči svojoj majci i, kada bi to bilo moguće, svom rahmetli ocu ako bi BILO KOME dozvolila da iznosi brutalne laži o njihovoj „djevojčici“ u koju su tako mnogo ljubavi, pažnje, ali i strogog roditeljskog odgoja uložili.
Mnogi su me pitali odakle mi snaga i kako se ne bojim? Koga? Čega? Zašto? Nisam se bojala ni 92-95 godine kada sam kao maloljetna šesnaestogodišnja djevojka radila u hitnoj službi i pomagala bolesnim i ranjenim. Nisam se bojala ni kada sam bila na prijemnom odjeljenju hirurške klinike, kada su dovozili desetine ranjenih i mrtvih vojnika, od kojih su neki bili čak i moji vršnjaci ili samo par godina stariji. Tada sam imala samo jedan cilj da pomognemo nečijem djetetu, bratu, ocu.
Nadam se da sam svojim postupkom od prije neki dan pomogla svima onima koji se služe neistinama da napuste takvu vrstu ponašanja, da budu bolji ljudi i da se vode samo istinom – pogotovo kada treba da govore o drugim ljudima – nečijim majkama, suprugama, kćerkama, profesoricama, učiteljicama...
Dragi prijatelji još jednom velika vam HVALA!
Video :you tube
