LUKAVAC - Prof. dr Dženeta Omerdić - PRAVNO GLEDANO NAČELNIK I PREDSJEDNIK OV LUKAVAC IPAK NEMOGU BITI IZ REDA JEDNOG NARODA
Piše: Prof. dr Dženeta Omerdić
-Dešavanja u vezi sa izborom predsjedavajućeg Općinskog vijeća Lukavac, kao i reakcije koje su uslijedile nakon toga ponukale su me da napišem par riječi na ovu temu. Naime, hronologija događaja je manje-više svima poznata, ali evo i kratkog rezimea: na posljednjim općinskim izborima, voljom građana za općinskog načelnika u Lukavcu izabran je Edin Delić (pripadnik kategorije “Ostalih”), te je odlukom većine u Općinskom vijeću Lukavac (čiji favorit nije “pobijedio” u utrci za načelnika) za predsjedavajućeg izabran gospodin Mehmed Suljić (također pripadnik kategorije “Ostalih”). Ova odluka Općinskog vijeća, izazvala je reakciju predstavnika opozicije, što je rezultiralo i reakcijama OHR-a, ali i davanjem mišljenja Federalnog ministarstva pravde.
-Imajući u vidu mišljenja i stavove iznesene od strane pozicije, opozicije, OHR-a, spomenutog federalnog ministarstva, predstavnika političkih partija, odgovorno tvrdim da izbor predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Općinskog vijeća Lukavac, nisu u skladu sa pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme izbora. A evo i zašto: članom 28. st. 1 i 2 Statuta općine Lukavac određeno je da: “Predsjedavajući Općinskog vijeća i Općinski načelnik ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda, odnosno iz reda ostalih”, ali da se prilikom predlaganja “izbora predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Općinskog vijeća” treba osigurati “ravnopravna zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih, te ravnopravnost spolova”. U konkretnom primjeru koji je predmet ove kratke analize, gender sensitive pristup očigledno predstavlja potpuno ireleventan „faktor“ o kojem se nužno treba voditi računa prilikom formiranja vlasti. Samo po sebi se nameće pitanje: Ima li ijedna vijećnica u predstavničkom organu općine Lukavac koja je dovoljno kompetentna da bude izabrana za zamjenicu ili čak za predsjedavajuću općinskog vijeća? Prema reakcijama i pozicije i opozicije vjerovatno da nema.
-Sa druge strane, pozivanje na izuzetak od proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda, temeljene na rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, i pozivanje na rezultate posljednjeg popisa stanovništva u potpunosti se zanemaruje stvarna intencija ustavotvorca.
-Naime, u skladu sa odredbama Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (tzv. Dejtonski sporazum), čiji sastavni dio predstavlja i Ustav BiH (Aneks IV), najmjerodavniji popis stanovništva je onaj koji je izvršen 1991. godine i koji se treba primjenjivati sve dok se u potpunosti ne implementira Aneks VII (dio sporazuma koji se odnosi povratak izbjeglih i raseljenih lica). Ustav BiH sa aspekta državnog, javnog prava predstavlja akt najviše pravne snage u BiH i svi ostali akti trebaju biti u skladu sa njim. Tako barem kaže načelo ustavnosti. I sad ono ključno: Kada ćemo znati da je implementiran Aneks VII i kako ćemo znati da su izbjegla i raseljena lica vraćena u svoje prijeratne domove? Da li kada nam to predstavnici entiteta saopšte (onako ad hoc) ili, pak, trebamo čekati predstavnike postojećih etničkih zajednica u BiH? Ništa od navedenog. Odgovor treba tražiti u međunarodnom ugovornom pravu. Obaveze su izvršene onda kada to potvrde ugovorne strane (potpisnice sporazuma) i kada se na nedvosmislen način naglasi da je ostvaren cilj povodom kojeg je i zaključen ugovor (u našem slučaju aneks). Podsjećanja radi – tu potvrdu još uvijek čekamo.
-Nadalje, zašto je bitan popis iz 1991. i zašto se ustavnim normama (kako državnim tako i entitetskim) primat daje ovom popisu? I tu je odgovor sasvim logičan – normirajući obavezu primjene popisa stanovništva iz 1991. do implementacije Aneksa VII i koristeći ga prilikom imenovanja i izbora članova državnih organa vlasti izbjegava se institucionaliziranje posljedica etničkog čišćenja do kojeg je došlo u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Drugim riječima, daje se prilika da se donekle ublaže posljedice izazvane ratnim dešavanjima.
-U tom “normativnom duhu” su i odredbe Ustava Federacije BiH kojima se naglašava da će “konstitutivni narodi i pripadnici ostalih biti proporcionalno zastupljeni u općinskim organima vlasti”, pri čemu će ta zastupljenost odražavati “popis stanovništva iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa VII u skladu sa članom XIII 1.11. ovog Ustava”. Naravno, u pravu postoje izuzeci. S tim u vezi, uslijedile su amandmanske izmjene pojedinih odredbi Ustava FBiH koje su za cilj trebale imati omogućavanje funkcionisanja općinskih organa vlasti, a ne “zaštita“ političkih opcija kojima je, u cilju realizacija kratkoročnih političkih ciljeva i daljeg stvaranja “mita o tri odvojene sobe” odgovarala primjena rezultata posljednjeg popisa stanovništva. Korektnosti radi, bitno je naglasiti da je amandmanskim izmjenama normirano da “općinski načelnik i predsjedavajući općinskog vijeća u općinama višenacionalnog sastava ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda, odnosno iz reda ostalih, izuzev u onim općinama u kojima jedan konstitutivni narod čini više od 80% stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini” (član VI 3.(5) Ustava FBiH). Ovom amandmanskom izmjenom nastojale su se izbjeći eventualne blokade prilikom formiranja vlasti u onim jedinicama lokalne samouprave u kojima se u mnogome izmijenila etnička struktura stanovništva, te iz tih razloga nije moguće izvršiti imenovanje, odnosno izbor predstavnika svih bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda.
-Međutim, naknadno učinjene izmjene kojima se rezultati popisa stanovništva iz 1991. “mijenjaju” rezultatima “posljednjeg” popisa, predstavnici političkih partija, zavisno od njihovih (dnevnih) interesa, u velikoj mjeri “obesmišljavaju” princip konstitutivnosti i načelo proporcionalnosti (i/ili pariteta) u Bosni i Hercegovini.
-Nadalje, ukoliko se nastavi sa neopravdanim insistiranjem na primjeni rezultata posljednjeg popisa stanovništva, princip zaštite konstitutivnih naroda i njegova dosljedna primjena bi mogli biti dovedeni u pitanje. „Zahvaljujući“ rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine (o kojima je i u stručnim i u nestručnim krugovima bilo oštre polemike, posebice u vezi s terminima poput etnički i nacionalno) multietničnost je za većinu općina (i gradova) u FBiH postala (ili će u dogledno vrijeme postati) apstraktan pojam. Pored Lukavca, proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih upitna je, na primjer u: Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bužimu, Cazinu, Ključu, Sanskom Mostu, Velikoj Kladuši, Domaljevac-Šamac, Orašju, Banovićima, Čeliću, Doboj-Istoku, Gračanici, Gradačcu, Kalesiji, Kladnju, Sapni, Srebreniku, Teočaku, Živinicama, Brezi, Kaknju, Maglaju, Doboj-Jugu, Tešnju, Usori, Visokom, Zavidovićima, Zenici, Goraždu i da ne nabrajamo više.
-Insistirajući na izuzetku od pravila proporcionalne zastupljenosti konstitutivnosti naroda, slijedi institucionalna legalizacija etničkog čišćenja. I na scenu stupa tzv. majorizacija kojoj se nikada ne protivi većinska grupa – uvijek su protiv nje one grupe koje su u datoj sredini u manjini. Drugim riječima, šta ce se desiti kada većina postane manjina? Da li će i dalje primjena izuzetka biti povoljnija od dosljedne primjene principa konstitutivnosti naroda?
No, da se vratimo Općinskom vijeću Lukavac.
-Članovi Općinskog vijeća Lukavac, bez obzira kojoj političkoj opciji (ne)pripadaju odgovaraju za ustavnost i zakonitost svojih akata. Ravnopravnost spolova je demokratski princip koji se treba poštivati. A djelovanje lukavačkih vijećnika je posebno “pod lupom” obzirom da većina u općinskom vijeću nema “svog” načelnika, što prema logici stvari (teoriji i praksi) vodi svakodnevnoj blokadi procesa odlučivanja. To u konačnici šteti jedino i isključivo građanima općine Lukavac, bez obzira kojoj društvenoj grupi oni (ne)pripadaju.
-Općim pravnim aktima koji su na snazi i općinsko vijeće i općinski načelnik imaju legitimitet koji su dobili od strane građana. I trebaju to cijeniti. Opravdati povjerenje svojih birača. Niti jedan od općinskih organa vlasti ne smije zapostavljati interes građana koji se ogleda u ubrzanom socijalnom i ekonomskom razvoju općine Lukavac. Gubljenje vremena, resursa i energije političkim “prepucavanjima” onemogućava organe jedinica lokalne samouprave da rješavaju pitanja koja građanima “život” znače. Općinsko vijeće nije i ne smije biti arena za stranačke političke borbe – treba da predstavlja arenu u kojoj se članovi nadmeću za projekte. Ukoliko se trend blokade nastavi, općina Lukavac će se pridružiti tzv. općinama-slučajevima čije (ne)djelovanje je suprotno principima sadržanim u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, a prema kojima je lokalna samouprava ključni faktor razvoja i jačanja Evrope.
-Stoga i općinski načelnik i općinsko vijeće, djelujući u službi građana, trebaju učiniti sve kako bi djelovali u ustavnim, zakonskim i podzakonskim normativnim okvirima. Život ne čeka. Koliko god predstavnici vlasti mislili drugačije.
Prof. dr Dženeta Omerdić – https://www.facebook.com/prof.omerdic
Izvor/Foto:sodalive.ba
